Do sada smo na našem portalu, koju teži da „pokrije“ raznovrsne škole stripa, imali svega dva teksta posvećena mangama: „The Enigma of the Amigara Fault„ i „Devilman Goa Nagaija„. U prvom sam se dotakao kratke priče horordžije Junjia Ita, gdje na vidjelo izlaze najjači aduti ovoga autora, i koja pruža široke mogućnosti lične interpretacije, premda se polazišna tačka, sama radnja, naizgled čini jednostavnom i bizarno-besmislenom. Dotakli smo se i najpoznatijeg stripa fascinantnog autora kao što je Go Nagai, koncetrišući se na značenje prelomnog trenutka stripa, u nadi da će hipnotička snaga motiva biti dovoljna da zainteresuje čitaoce na dalje istraživanje. Da, ali fokusiranje na fragmente – ogledne primjere, takoreći – iz ogromnih opusa autora nas može dovesti samo do određene tačke. Toliko dobrih mangi, ne, dobrih stripova o kojima vrijedi pisati, a tako malo vremena, prostora, svega – to je česta muka pisca ovih redova.
Sad, mislim da bi predstavljanje najuticajnijeg stvaraoca mangi ikada, koga, kao što vidite iz naslova, smatraju rodonačelnikom japanske škole stripa, bila idealna osnova za sve dalje tekstove, razbijajući mnoge ukorijenjene predrasude. A, naravno, čisto sumnjam da iko od nas može ostati ravnodušan kada čita remek-dijela deveta umjetnosti, ona koja se potvrđuju iz decenije u deceniju, formirajući ukuse novih generacija. Svi smo mi u potrazi za onim trenutkom nepomućene sreće i zadovoljstva, duboke zamišljenosti i potpune uživljenosti koji doživljavamo kada po prvi put upoznamo nešto novo – genijalno, neočekivano, snažno, prelazeći u druge svijetove i sudbine… Čitajući stripove Osamua Tezuke, doživio sam mnogo takvih trenutaka, i želim da se makar malo odužim ovom velikom umjetniku – sanjaru koji je imao dovoljno snage i ljubavi da podijeli svoje kolosalne zamisli sa svima nama. Iskrenost, ljudskost, posvećenost… i, prije svega, duboka harmoničnost zamišljenog i ostvarenog, ličnog i univerzalnog, glave i srca – dotaći će svakoga, makar i bio umoran od i zatrovan izanđalošću i usiljenošću potrošačke strip-robe, kojom smo sistemski ugušeni. Ovaj čovjek spada u onih 1-2 % „anomalija“, parčića koji se neskrhani provuku između meljućih zupčanika „mašine“.
U mladosti, Tezuka se dvoumio između posla doktora i nesigurne egzistencije tvorca stripova: na našu sreću, posle sticanja doktorata, privolio se karijeri u bujajućem području mange. Nakon Drugog svjetskog rata, nagli razvitak tržišta stripova bila je samo jedna od ogromnih socioloških promjena koje je Japan iskusio, ali najbitnija za našu priču (očita je, uzgred, analogija sa Italijom i usponom fummetia kao vida zabave za siromašnije slojeve stanovništva, bez pristupa radiju i televiziji, nuditeljima „sofisticiranijih“ sadržaja). Pravi medij za izražavanje ogromne, nesputane, gotovo dječje mašte, gdje se našlo ponešto za svakoga, i koja je mogla dočarati sve što ljudski um da zamisliti dvijema rukama i četkicom – i zaista, nije teško zamisliti kakav je to odmak od sive, oskudne svakodnevnice morao biti, listajući knjižice sa robotima, gradovima budućnosti, epskim junacima i njihovim zadacima, alama i napetim borbama… sjedeći u srcu industrijskog grada koji se nezaustavljivo, ali na momente tako sporo, transformisao. To je bilo zlatno doba naivnosti i nevinosti japanskog stripa, u kome je Tezuka odigrao ključnu ulogu, brzo postavši jedan od najčitanijih i najuticajnijih autora, od koga su učile čitave generacije budućih mangaka. Prva faza njegovog životnog rada, uglavnom neprevedena i nepoznata Zapadu, no koja i dalje živi u sjećanju čitalaca koji su je okusili u tom čarobnom trenutku djetinjstva, i za koje će štiva poput „New Treasure Island“, „Astro Boy“, „Kimba the White Lion“ i ostali, biti – nostalgični podsjetnik prohujalog, koji izaziva i radost i tugu, neraskidivo pomiješane u sjeti prisjećanja. Tezuka nije toliko cijenjen kao genije zbog gorenabrojanih, i sličnih radova – ali je univerzalno voljen, kao rijetko koji stripadžija.
700 stripova sa više od 140,000 strana(!), stvaranih više od 40 godina, se, međutim, nikako ne daju svrstati u jednu kategoriju – no, i pri pokušaju uopštenog razvrstavanja tolikog mnoštva nailazimo na teške, ako ne i nemoguće prepreke. Ipak, uzevši u obzir samo radove koji su objavljeni na engleskom i stoga dostupni svima koji vladaju novim lingua franca, možemo napraviti grubu podjelu: prvi tip je logičan nastavak prethodno opisane faze. Dakle, logična etapa sazrijevanja autora i njegovih zamisli, trenutak u kome se posjeduje i neophodna zanatska vještina baratanja sredstvima umjetničkog izražaja, ali i ambicija koja teži ostvarivanju najdubljih unutrašnjih ideja, zamisli, gdje je krajnji cilj – stvaranje velike slike vaseljene i načina čovjekovog postojanja u istoj. Velike teme su uvijek opšteljudske, bliske svima nama, kako god ih percipirali: ljubav, moral, smrt, pravda… no to ne mora da bude vječito izbacivanje najmanje istrošenih varijacija. Tajna je potresti ljušturu malog čovjeka, unutar koje su mu pruženi odgovori na teška, mučna, zastrašujuća, neobična pitanja: rasuti njegovu perspektivu malog u horizont novih zamisli i vječitog traženja odgovora, a ne zadovoljavanja postojećim koji često i nisu plod ličnog iskustva i umovanja, već nametnutih didaktičkih mjerila.
Tezuka ulazi u ovu fazu, možda i njegovu najmoćniju: stvorio je jedan niz, da se slobodnije izrazim, čuda od stripova!… u kojma obrađuje ljudske dileme i živote na svoj produhovljen, duboko human, i vrlo zabavan, nelicemjeran, neopterećujući način, našavši dragocjeni balans elemenata upečatljive, snažne priče; zadržavajući određena obilježja crtačkog stila, naizgled jednostavnog, ali vrlo izražajnog u rukama majstora, i građenja fabule, iz svojih ranijih radova. Nakon „Apolove pjesme“, rada koji je po svemu hibrid, sami produkt raskoraka, tranzicije između ove dvije faze, izlaze radovi koji su mnogo bliži senzibilitetu autora u naponu kreativnosti i zrelosti: „Feniks“, nezavršeni magnum opus koji je, bezgraničnom ljubavlju i grandioznom vizijom građen čitavog života, „Buda“, skicirani tok života Sidarte Gautame i vividna slika drevne vedske Indije, ispunjen bezbrojnim, nezaboravnim likovima, „Black Jack“… i mnogi drugi.
Evolucija Tezukinog stila se ne završava ovdje. Sedamdesetih godina, nastaje gekiga, smjer mangi umnogome sličan američkom indie stripu. Mladi, talentovani ljudi, odrastajući na stripu, upoznati sa svim finesama i sredstvima devete umjetnosti, prikazali su gorko-slatki urbani život, bez kompromisa, realistično i često vrlo mračno. Umjetnički nagon u njima progovorio je kroz dobro znane crno-bijele stranice, darujući im novi kontekst, ukorijenjen u stvarnosti i dilemama svakodnevnice. Manga je „odrastala“, ubrzanim koracima. Tezuka je bio jedan od glavnih uzora autorima ovoga smjera, koji su vršili veliki i brzo šireći uticaj na krug mangaka, i više nego uspješno je odgovorio na nove težnje i kretanja. Zapanjujućom lakoćom prenio je svoj stil i i ideje u nove radove, obogaćujući ih, stvarajući detaljne studije društva i pojedinca, sa svim njihovim međusobnim uticajima, rastrzanim između polova dobra i zla. I briljirao je, možda i više nego ikada. Prekrasni crtež, mračan i ekspresivan, teške teme obrađene na dostojanstven način, smiono potretisanje moralnih deformiteta amorfne mase otuđenih jedinki – govore sami za sebe. Najpoznatija dijela ovog tipa su „Oda Kirihitu“ i „MW“, o kojima će biti više riječi u budućim nastavcima.
Na Zapadu, Tezuka se sve više prevodi, prodaje i reprintuje. Izbor je ogroman, a cijene pristupačne. Ovoga ljeta očekujemo reprint „Adolfa“, novo jednotomno izdanje „Dorora“ (samurajski podžanr), a nedavno je izašao i „Book of Human Insects“, još jedna studija mračne strane psihe. Od domaćih izdavača, jedino je „Fibra“ najavila Tezukine naslove – tako da će domaći čitaoci, barem oni sa dubljim džepom, biti u prilici da se upoznaju sa mnogim sjajnim naslovima. No opet će se raditi o ograničenom krugu relativno malobrojne stripadžijske publike, makar i nahvaljenost Tanigučijevog „Vrha bogova“, za mnoge prve pročitane mange, davala razloga za umjereni optimizam. Doduše, nemoguće je poreći da se stvari polako mijenjaju, sporo, ali neumitno. Možda će i nastavci ovog teksta – opisi „Ode Kirihitu“, „Feniksa“ i drugih vrsnih štiva – zainteresovati ponekog čitaoca, ko zna.
Foster u velike događaje znalački upliće humorne epizode kojima rasterećuju osnovne tenzije i gradi uverljivu atmosferu epohe dajući širi uvid u dešavanja izvan uobičajenih istorijskih okvira.
Strip u 2015. godini
Osma knjiga „Kena Parkera“ donosi prepoznatljive priče koje su korektno realizovane, uz svetli trenutak pomenute egzibicije u prvoj epizodi, u duhu ovog vesterna sa dušom.
Ljubavna veza lepe Lene i Džeremaje nije krunisana venčanjem jer Džer ne želi da ostavi na cedilu svog druga Kurdija.
