Devilman Goa Nagaija

Devilman Goa Nagaija

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email
Share on pinterest

Prosječan stripofil sa naših prostora zamišlja japansku školu stripa kao jednu nepoznatu i čudnu granu devete umjetnosti, koja je neopisivo udaljena od zapadnog civilizacijskog kruga na koji smo svikli (dakle, Amerikanci plus francusko-belgijska škola), terru incognitu sa kojim se ne vrijedi hvatati u koštac. I u svemu ima pravo, djelimično, osim u poslednjem. Koliko god svijet mange i njihovih tvoraca, mangaka, posjedovao niz specifičnosti uslovljenih civilizacijskim tekovinama Istoka, japanskim izolacionizmom, društvenim odnosima i religijom, on ostaje moćni korpus unutar voljenih stripova, vrijedan i pažnje i hvale (ne slažem se sa grupama koje smatraju da su mange posebna umjetnost, pozicionirana na mutnoj granici između animacije i klasičnog stripa). Tako se i u ovom moru naslova možete susreti sa karakterističnim tipom štiva: u pitanju su stripovi revolucionarni za svoje vrijeme, koje je najčešće eksplozivni početak/vrhunac date škole. Pate od mana ranijih pristupa vizuelnoj i narativnoj strani priče, ali njihovi dublji kvaliteti toliko snažno sijaju i dan-danas, da ih možemo smatrati samo klasicima, makar i sa nizom ograda. I snažni su, beskrajno moćni i upečatljivi, slika jednog autora u danima entuzijazma, beskrajne inspiracije i volje da se zadati visoki ciljevi ostvare. Oh, možda se tu i tamo vide znaci njihove trapavosti, nedostatka svedenosti i elegancije koje donose godine, ali svojom bezgraničnom iskrenošću opet dosežu do čitalaca, i njihovih otvrdlih, ciničnih srca koja su spora u opraštanju.

Takav je i „Devilman“ Goa Nagaija, strip iz (sada) relativno daleke 1972. Izlazeći u Kodansha magazinu, namijenjenom prije svega shonen publici (12-16 godina, približno), izvršio je ogroman uticaj na umove i percepciju mladih čitalaca, koji su ga brzo zavoljeli i bili očarani mračnom pričom i izrazito ekspresivnim crtežom Nagaija. Po stepenu nasilja, fantazmagoričnosti, smjelosti – ovaj strip je odmah zablistao, makar je i shvatanje njegovih suptilnijih vrijednosti čekalo neke malo zrelije godine. Spremnost Japanaca da prihvate nasilje i ostale vrste eksplicitnosti u stripu, gnušajući se cenzure, i tako načine značaj odmak od didaktičkih i naivnih mjerila koji su polako postajala sama sebi svrha, bez dodira sa stvarnošću i ukusom publike – može se, između ostalog, pripisati i ovom dijelu. Stoga se možemo zapitati i sledeće – o, zaboga, da li smo to konačno na tragu odgovora na tešku muku smanjivanja tiraža američkih i zapadnoevropskih radova, a stabilne japanske publike, i, praktično rečeno, zarada i prilika?! (Ne govorim o kvalitetu škola stripa – već o stepenu povezanosti sa publikom i relevantnošću sadržaja u poređenju sa dilemama i okupacijama ciljne publike, napominjem. Naravno, nije sve ni u tiražima: ipak, balans je neophodan.)
 
Priča? Zvuči pomalo šašavo kada se iznese crno-na-bijelo, priznajem. Ne trebamo se previše zadubljivati u logičku strukturu radova Goa Nagaija, jer se pri hladnom, racionalnom pristupu jako često raspadaju kao kule od karata: ne, ovakve stvari se prihvataju nagonom, srcem, opažajima i nesvijesno proživljenim utiscima… ili nikako. U redu – Zemlja je u praistoriji bila naseljena Demonima, moćnom hibridnom rasom koja se spajala sa životinjama i tako poprimala njihovu snagu, „zaposjedajući“ ih. Na kraju ove ere, iz nepoznatih razloga, povukli su se u led i spavali – sve do današnjeg dana, kada se bude i pripremaju napad na Zemlju. Akira Fudou, mladi školarac, i prijatelj sina naučnika koji je pronašao nekoliko zamrznutih demona na Himalajima, pristaje da se stopi sa ratnikom-đavolom Amonom i postane šampion ljudske rase u borbi protiv Zla. (Yup, tinejdžerska power-driven fantazija.)
Sve do trećeg toma, ovo je tipični shonen strip. A onda – ulazimo u najmračniji djelić psihe Goa Nagaija. Sve se mijenja. Akira Fudou ruši četvrti zid i saopštava nama, nakreveljenim čitaocima, da ćemo od tog trenutka gledati ne ličnu dramu loše kopije nekog od amero – menova, već sunovrat u Pakao, na nivou čitave ljudske rase. I gledamo, bogami. Demoni zaposjedaju veliki broj ljudi i krenu na ubilački pohod, dok drugi dio njihovih snaga napada velike gradove. Strah, panika, haos – očekivano, no onda ljudsko društvo tone ispod i svog očekivano niskog nivoa moralnosti, zaključujući da demoni mogu zaposjesti svakoga ko pruža povoljne uslove za to. A to je – svako drugačiji, iole, i preventivno „uklanjanje“ postaje eufemizam novonastalog vremena. Sve mržnje i strasti starog svijeta rasplamsavaju se, i svjedoci smo slike poslednjih dana stare ljuske rase, uljuljkane u svoje iluzije morala, dužnosti i društvenih stega, koje pucaju jedna za drugom, sve brže i brže. Kao poslednji, očajnički napor, japanska vlada formira Tehno-trupe, ubrzo prozvane Nova Inkvizicija, koja „privodi“ i „ispituje“ svakoga sumnjivog u maniru garnitura nacističke Njemačke, i uplašeni ljudi to prihvataju kao cijenu „bezbijednosti“, vođeni plitkim opravdanjima „samo da nisam ja u pitanju“, „moram misliti na porodicu“, „svako za sebe“, „previše je opasno“… No, ništa novo pod suncem. Nagai prelazi dugačak put: od naivne, efemerne zabave za školarce do bolno precizne, emotivne, upečatljive i originalno sročene kritike civilizovanog čovjeka i njegovih tako ogromnih, a tako zanemarenih, potcijenjenih i ignorisanih slabosti. Možda je to cijena duševnog zdravlja prosječne jedinke: ne gledati niti previše unazad, niti unaprijed, naći udoban kutak između ida i super-ega, ja.

(Valja primjetiti da se u okviru japanskog shvatanja psihe pojedinca vrlo oštro razdvajaju, i često suprotstavljaju, „civilni lik“ jedinke kada funkcioniše po društvenim normama, vrlo strogo ih se držeći, i njegovog potisnutog, instinktivnog dijela koji se „oslobađa“ stege super-ega u „izmještenim“ situacijama koje obesmišljavaju utvrđene konvencije, i veliki dio mangi upravo obrađuje temu pojedinca koji dolazi u dublji kontakt sa svojim ja, prezirući raniji život, u ekstremnim uslovima koji se ne uklapaju u strogo kontrolisanu, na nivo beskrajnog ponavljanja gestova svedenu svakodnevnicu. Japanci u mangama ispoljuju prave eksplozije ni najmanje zaobuzdane kreativnosti, a to je prirodna reakcija na umjerenost u kolektivu.)

I onda – kada ostaje samo blijeda nada ljudskosti koja se bori, i ne jenjava ni u najdubljem očajanju, Nagai urušava i taj poslednji zračak nade, bacajući nam u lice ono najgadnije što smo kadri učiniti: smrt nevinog, ubistvo koje je počinila masa, lišena svakog osjećaja odgovornosti, pokretana mržnjom i kompleksima. Djevojka glavnog junaka, Miki, i njen mali osmogodišnji brat, vjerovatno i najbolje osobe u čitavoj priči, simbol nevinosti i naivnosti koju svako od nas posjeduje, i kad-tad izgubi, okrutno su ubijeni. I to od strane koga – negoli komšija, koji su zaključili da je ta kuća „vještičja“ i da „mora goriti“. Sumrak koji je prekrivao stranice stripa i zamagljivao moralni kompas većine likova, naglo se transformiše u mrak, dubok i iskonski. Mrak, gdje se sve može učiniti i proći nekažnjeno, gdje možemo biti ono što divljački dio nas uvijek želi, što nam demon, onaj koji je naša druga priroda, uvijek nudi: krvoloci, članovi čopora, lišeni viših funkcija i odgovornosti dosadnog, ispraznog građanskog života. Ili barem tako izgleda. I to je istinski kraj „Devilmana“, makar poslije toga imali veliku Poslednju Bitku, veličanstveno nacrtanu. To je i Početak, i Sredina, i Kraj nas samih, u sjećanju ljudske rase duboko urezana scena prvog nasilja i gubitka Edena, pada – i sve što se posle dešava na stranicama poslednjeg toma nije ljudsko. I zašto bi nas se, stoga, i ticalo?

Pogledajte crtež Goa Nagaija u ovoj sceni – naizgled uklopljen u standardna, bolno klišeizirana japanska poimanja „slatkog“ i „lijepog“, no iz koga neprekidno, na najiznenađujući način, izranja zlo, bol i nasilje, stvarajući vrlo specifičan i zastrašujući efekat. A tek ekspresivnost! – ovo nije suvi, strogo kontrolisani realizam koji, čini mi se, mnogi smatraju za željeni domen stripa, sa čime se ne slažem, već psihološka stvarnost viđena očima osobe u afektu, koja je, ipak, sposobna da kristalno jasno sagleda suštinu događaja, neometana minornim detaljima fizičke stvarnosti. Pogled kroz oči žrtve – ukus anksioznosti i agonije.

Luka Borović

Luka Borović

Ako već niste, pređite na levu stranu i čitajte Lukin blog KOD LEVOG SMETALA. Mozaik strave, užasa i (namjerne?) komedije.

Pročitajte još na blogu

Velika moć malog Šninkela

Na svetu zvanom Daar, vekovima besni borba između armija troje besmrtnika, a najgore u toj zbrci, po prirodi stvari prolaze najslabiji – simpatična, patuljasta stvorenja, Šninkeli. Ali nakon jedne od

Pročitajte dalje »

KORPA

close