Devilman Goa Nagaija

Devilman Goa Nagaija

Prosječan stripofil sa naših prostora zamišlja japansku školu stripa kao jednu nepoznatu i čudnu granu devete umjetnosti, koja je neopisivo udaljena od zapadnog civilizacijskog kruga na koji smo svikli (dakle, Amerikanci plus francusko-belgijska škola), terru incognitu sa kojim se ne vrijedi hvatati u koštac. I u svemu ima pravo, djelimično, osim u poslednjem. Koliko god svijet mange i njihovih tvoraca, mangaka, posjedovao niz specifičnosti uslovljenih civilizacijskim tekovinama Istoka, japanskim izolacionizmom, društvenim odnosima i religijom, on ostaje moćni korpus unutar voljenih stripova, vrijedan i pažnje i hvale (ne slažem se sa grupama koje smatraju da su mange posebna umjetnost, pozicionirana na mutnoj granici između animacije i klasičnog stripa). Tako se i u ovom moru naslova možete susreti sa karakterističnim tipom štiva: u pitanju su stripovi revolucionarni za svoje vrijeme, koje je najčešće eksplozivni početak/vrhunac date škole. Pate od mana ranijih pristupa vizuelnoj i narativnoj strani priče, ali njihovi dublji kvaliteti toliko snažno sijaju i dan-danas, da ih možemo smatrati samo klasicima, makar i sa nizom ograda. I snažni su, beskrajno moćni i upečatljivi, slika jednog autora u danima entuzijazma, beskrajne inspiracije i volje da se zadati visoki ciljevi ostvare. Oh, možda se tu i tamo vide znaci njihove trapavosti, nedostatka svedenosti i elegancije koje donose godine, ali svojom bezgraničnom iskrenošću opet dosežu do čitalaca, i njihovih otvrdlih, ciničnih srca koja su spora u opraštanju.

Takav je i „Devilman“ Goa Nagaija, strip iz (sada) relativno daleke 1972. Izlazeći u Kodansha magazinu, namijenjenom prije svega shonen publici (12-16 godina, približno), izvršio je ogroman uticaj na umove i percepciju mladih čitalaca, koji su ga brzo zavoljeli i bili očarani mračnom pričom i izrazito ekspresivnim crtežom Nagaija. Po stepenu nasilja, fantazmagoričnosti, smjelosti – ovaj strip je odmah zablistao, makar je i shvatanje njegovih suptilnijih vrijednosti čekalo neke malo zrelije godine. Spremnost Japanaca da prihvate nasilje i ostale vrste eksplicitnosti u stripu, gnušajući se cenzure, i tako načine značaj odmak od didaktičkih i naivnih mjerila koji su polako postajala sama sebi svrha, bez dodira sa stvarnošću i ukusom publike – može se, između ostalog, pripisati i ovom dijelu. Stoga se možemo zapitati i sledeće – o, zaboga, da li smo to konačno na tragu odgovora na tešku muku smanjivanja tiraža američkih i zapadnoevropskih radova, a stabilne japanske publike, i, praktično rečeno, zarada i prilika?! (Ne govorim o kvalitetu škola stripa – već o stepenu povezanosti sa publikom i relevantnošću sadržaja u poređenju sa dilemama i okupacijama ciljne publike, napominjem. Naravno, nije sve ni u tiražima: ipak, balans je neophodan.)
 
Priča? Zvuči pomalo šašavo kada se iznese crno-na-bijelo, priznajem. Ne trebamo se previše zadubljivati u logičku strukturu radova Goa Nagaija, jer se pri hladnom, racionalnom pristupu jako često raspadaju kao kule od karata: ne, ovakve stvari se prihvataju nagonom, srcem, opažajima i nesvijesno proživljenim utiscima… ili nikako. U redu – Zemlja je u praistoriji bila naseljena Demonima, moćnom hibridnom rasom koja se spajala sa životinjama i tako poprimala njihovu snagu, „zaposjedajući“ ih. Na kraju ove ere, iz nepoznatih razloga, povukli su se u led i spavali – sve do današnjeg dana, kada se bude i pripremaju napad na Zemlju. Akira Fudou, mladi školarac, i prijatelj sina naučnika koji je pronašao nekoliko zamrznutih demona na Himalajima, pristaje da se stopi sa ratnikom-đavolom Amonom i postane šampion ljudske rase u borbi protiv Zla. (Yup, tinejdžerska power-driven fantazija.)
Sve do trećeg toma, ovo je tipični shonen strip. A onda – ulazimo u najmračniji djelić psihe Goa Nagaija. Sve se mijenja. Akira Fudou ruši četvrti zid i saopštava nama, nakreveljenim čitaocima, da ćemo od tog trenutka gledati ne ličnu dramu loše kopije nekog od amero – menova, već sunovrat u Pakao, na nivou čitave ljudske rase. I gledamo, bogami. Demoni zaposjedaju veliki broj ljudi i krenu na ubilački pohod, dok drugi dio njihovih snaga napada velike gradove. Strah, panika, haos – očekivano, no onda ljudsko društvo tone ispod i svog očekivano niskog nivoa moralnosti, zaključujući da demoni mogu zaposjesti svakoga ko pruža povoljne uslove za to. A to je – svako drugačiji, iole, i preventivno „uklanjanje“ postaje eufemizam novonastalog vremena. Sve mržnje i strasti starog svijeta rasplamsavaju se, i svjedoci smo slike poslednjih dana stare ljuske rase, uljuljkane u svoje iluzije morala, dužnosti i društvenih stega, koje pucaju jedna za drugom, sve brže i brže. Kao poslednji, očajnički napor, japanska vlada formira Tehno-trupe, ubrzo prozvane Nova Inkvizicija, koja „privodi“ i „ispituje“ svakoga sumnjivog u maniru garnitura nacističke Njemačke, i uplašeni ljudi to prihvataju kao cijenu „bezbijednosti“, vođeni plitkim opravdanjima „samo da nisam ja u pitanju“, „moram misliti na porodicu“, „svako za sebe“, „previše je opasno“… No, ništa novo pod suncem. Nagai prelazi dugačak put: od naivne, efemerne zabave za školarce do bolno precizne, emotivne, upečatljive i originalno sročene kritike civilizovanog čovjeka i njegovih tako ogromnih, a tako zanemarenih, potcijenjenih i ignorisanih slabosti. Možda je to cijena duševnog zdravlja prosječne jedinke: ne gledati niti previše unazad, niti unaprijed, naći udoban kutak između ida i super-ega, ja.

(Valja primjetiti da se u okviru japanskog shvatanja psihe pojedinca vrlo oštro razdvajaju, i često suprotstavljaju, „civilni lik“ jedinke kada funkcioniše po društvenim normama, vrlo strogo ih se držeći, i njegovog potisnutog, instinktivnog dijela koji se „oslobađa“ stege super-ega u „izmještenim“ situacijama koje obesmišljavaju utvrđene konvencije, i veliki dio mangi upravo obrađuje temu pojedinca koji dolazi u dublji kontakt sa svojim ja, prezirući raniji život, u ekstremnim uslovima koji se ne uklapaju u strogo kontrolisanu, na nivo beskrajnog ponavljanja gestova svedenu svakodnevnicu. Japanci u mangama ispoljuju prave eksplozije ni najmanje zaobuzdane kreativnosti, a to je prirodna reakcija na umjerenost u kolektivu.)

I onda – kada ostaje samo blijeda nada ljudskosti koja se bori, i ne jenjava ni u najdubljem očajanju, Nagai urušava i taj poslednji zračak nade, bacajući nam u lice ono najgadnije što smo kadri učiniti: smrt nevinog, ubistvo koje je počinila masa, lišena svakog osjećaja odgovornosti, pokretana mržnjom i kompleksima. Djevojka glavnog junaka, Miki, i njen mali osmogodišnji brat, vjerovatno i najbolje osobe u čitavoj priči, simbol nevinosti i naivnosti koju svako od nas posjeduje, i kad-tad izgubi, okrutno su ubijeni. I to od strane koga – negoli komšija, koji su zaključili da je ta kuća „vještičja“ i da „mora goriti“. Sumrak koji je prekrivao stranice stripa i zamagljivao moralni kompas većine likova, naglo se transformiše u mrak, dubok i iskonski. Mrak, gdje se sve može učiniti i proći nekažnjeno, gdje možemo biti ono što divljački dio nas uvijek želi, što nam demon, onaj koji je naša druga priroda, uvijek nudi: krvoloci, članovi čopora, lišeni viših funkcija i odgovornosti dosadnog, ispraznog građanskog života. Ili barem tako izgleda. I to je istinski kraj „Devilmana“, makar poslije toga imali veliku Poslednju Bitku, veličanstveno nacrtanu. To je i Početak, i Sredina, i Kraj nas samih, u sjećanju ljudske rase duboko urezana scena prvog nasilja i gubitka Edena, pada – i sve što se posle dešava na stranicama poslednjeg toma nije ljudsko. I zašto bi nas se, stoga, i ticalo?

Pogledajte crtež Goa Nagaija u ovoj sceni – naizgled uklopljen u standardna, bolno klišeizirana japanska poimanja „slatkog“ i „lijepog“, no iz koga neprekidno, na najiznenađujući način, izranja zlo, bol i nasilje, stvarajući vrlo specifičan i zastrašujući efekat. A tek ekspresivnost! – ovo nije suvi, strogo kontrolisani realizam koji, čini mi se, mnogi smatraju za željeni domen stripa, sa čime se ne slažem, već psihološka stvarnost viđena očima osobe u afektu, koja je, ipak, sposobna da kristalno jasno sagleda suštinu događaja, neometana minornim detaljima fizičke stvarnosti. Pogled kroz oči žrtve – ukus anksioznosti i agonije.

Luka Borović

Luka Borović

Ako već niste, pređite na levu stranu i čitajte Lukin blog KOD LEVOG SMETALA. Mozaik strave, užasa i (namjerne?) komedije.

Pročitajte još na blogu

Dead Man Logan

Dead Man Logan je samo završnica, eksplozivno finale serijala Old Man Logan i koji je bio Marvelov način da i posle Wolverinea ima Wolverinea.

Pročitajte dalje »

Homunculus

Opet, nalazim se pred zadatkom opisivanja nove mange koja mi je zaokupirala pažnju – još jednog bisera sa Dalekog Istoka, Zemlje izlazećeg sunca, strogih društvenih struktura i ogromnog vala individualnosti

Pročitajte dalje »