Homunculus

Homunculus

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email
Share on pinterest

Opet, nalazim se pred zadatkom opisivanja nove mange koja mi je zaokupirala pažnju – još jednog bisera sa Dalekog Istoka, Zemlje izlazećeg sunca, strogih društvenih struktura i ogromnog vala individualnosti i kreativnosti koji se osjeti u njihovoj umjetnosti. Tako svjež, moćan, dobrodošao; jer je drugačiji, sa osnovama pripovjedanja i senzibiliteta koji su dobrano distancirani od izanđalih zapadnjačkih struktura, samo svoji i, često, upravo zbog toga, zatvoreni pred strancem. Ali, trud se isplati, barem za mene. No, problematika opisivanja „Homunculusa“ leži u tome što se on daleko teže, usiljeno čak, doživljava onom hemisferom kojom obično pišem, trošeći svoje sitne sate – racionalnom, logičnom, lijevom – koja teži da pripiše vrijednosti stvarima i skuje neki red u haosu percipiranog, što i jeste osnovna ljudska težnja.

 Stvarati kategorije i logičke strukture, sve dok ne pokriju nebo, gušeći nas, izazivajući želju za bijegom. Do istine, „srca“, prave forme „Homunculusa“, možemo doći introspekcijom, iracionalnim dijelom uma, idom koji radosno prima simbolički sadržaj kojim su obilato nakrcane stranice stripa, nerijetko se identifikujući. Stoga, pokušaću da vam opišem ovaj sjajni rad. Pokušati, svjestan da i sam najbolnije osjećam problematiku stripa u onom trenutku kada se pogledam u ogledalo i zapitam pitanje tako jednostavno: „Ko sam ja?“

Autor Hideo Jamamoto (poznat i po svom radu „Ichi the Killer“, po kome je snimljen čuveni istoimeni film Takašija Mikea) počinje priču u stilu mnogih drugih japanskih socijalnih drama, toplih storija o „simpatičnim gubitnicima“, tim sada već arhetipskim japanskim herojima, koji defiluju svakim drugim-trećim naslovom. Uvod koji nam pokazuje strukturnu raslojenost i čestu neosjetljivost društva, ekstreme koji se tiskaju jedan pored drugih; sa jedne strane, blistavi hotel, oblakoder čelika, profita i snova, a sa druge park, poslednje pribježište, kako bi Gorki rekao, „bivših ljudi“, grupice stoičkih beskućnika u svojim poderanim šatorima. A između ta dva ekstrema egzistencije stoji naš junak – Susumu Nakoši, na sredini ulice, koji svake noći spava u svom dragocjenom autu, sklupčan u položaj fetusa. Čekajući novo rođenje. Katarzu. Otkrovenje. Bilo šta… (U suštini, nijedan aspekt „Homunculusa“ nije neopjevano originalan – a šta danas jeste? – ali je vještina pripovjedanja i prenošenja čak i složenijih emocija čitaocu očigledna, ogromna, pa i na samom intrigirajućem početku.)

I tu na scenu stupa „hokus-pokus“, nešto što kao da je izronilo iz urbanih legendi: trepanacija. Bušenje lobanje, i to ne u medicinske svrhe, već sa nadom u magijske, natprirodne efekte čina. Moderni čovjek, pritjeran uza zid čistim egzistencijalnim očajem, ili bolje rečeno flegmatičnim odsustvom emocija, otuđen do stepena nepoznavanja samog sebe, odlučuje da se vrati varvarskom postupku dalekih, praistorijskih doba. Naša potreba za saznanjem ostaje ista; putevi do istine su mnogobrojni, svaki je samo odjeven u različit simbolizam i „jezik“, a uvijek preostaje nada da će neki biti brži, i lakši. Zašto ne pokušati, uistinu, pita se naš problematični junak?

 Magija i čuda, priče koje djeluju kao mračno-cinične bajke jednog „samosvjesnog“ doba, koje je naučilo da pažljivo skriva svoje neuroze. A sve to su, po Jamamotu – sa kojim se slažem! – samo projekcije najvećeg i najmisterioznijeg mehanizma prirode, ljudskog uma. Rijetko kad smo svjedočili nepouzdanijoj i iskrenije subjektivnoj naraciji.

Zapravo, bio sam zaprepašćen kada sam shvatio koliko nekih mojih ličnih razmišljanja, mentalnih slika koje zatrepere i začas se izgube, nadanja i strahova – oslikava „Homunculus“, kroz svoj simbolički, „slikovni“ jezik izražavanja. Jer Susubu počinje da vidi posle operacije – svojim lijevim okom, u kome mnogi ljudi odjednom izgledaju kao bizarna „čudovišta“. Mnogi autori bi se tu zaustavili – junak koji vidi unutrašnje traume ljudi, zlobu i strah iza dobroćudnih lica, okej, piči dalje sa odgovarajućim dozama patetike, majstore. (Na pamet mi pada DD „Salivanova čudovišta“, čitaoci će se vjerovatno sjetiti…) No, sigurne tačke u životu nema; i kako bi onda neke „vizije“ mogle biti čarobna karta-vodič u srž ljudi, tu veliku tajnu oko koje i najveći umovi obilaze? Bušenje rupe u lobanji – bušilice u ruke i do smisla života. Odveć banalno, premda se prvi „slučaj“, jakuze izjedenom krivicom zbog incidenta u djetinjstvu, kreće tim putem, alii ne zadugo…

 Jer, „Homunculus“ je mnogo toga, ali ponajviše studija karaktera glavnog junaka. Ne neki mutanoid opsjednut novim mogućnostima, i karakterizovan primarno kroz njih, plošno i potrošno; već itekako složena ličnost. Nemoguće je gledati u druge, a ne vidjeti svoje projekcije u njima; projekcije koje govore mnogo o nama, čak i previše, dosežući bolne granice i pragove blaženog zaborava. Prošlost kao bolno klupko, onaj određujući, presudni faktor u kome se krije objašnjenje manjkavosti sadašnjosti; vizija koja raduje svakog psihoanalitičara. Mnogo ćemo saznati o Susubuovoj prošlosti, učeći sa njim, skupljajući parčiće u jednu sliku, koja, ako bude imala smisla, a ni to nije zagarantovano, uopšte ne mora biti lijepa, ili srećna. Možda nam prikaže glavnog junaka u svijetlu tako crnom da ćemo se pitati zašto smo dosada uopšte pratili njegova batrganja i introspekcijske uvide?

No, suludo je i ne priznati univerzalnost želja i težnji kojima „Homunculus“ barata. Želja da se bude prihvaćena, cjelovita ličnost, koja se ne mora kriti iza maski društvenih konvencija i uloga, koja opstaje u nama sve dokle iza maske ne ostane samo mrtva praznina, a tada je već prekasno za sve. Želja da se gleda u „srce“ ljudi, suštinu stvari, onu višu stvarnost što leži iza uobičajenih riječi i konvencionalnih šablona, koji ionako čine devedeset odsto našeg života. Teturanje između ludila i razuma, stvarnosti i sna, želja i mogućnosti – „život je duga i teška borba“, naravno, i one istine, fiksne tačke do kojih dospijemo žrtvama i zalaganjem uopšte ne moraju biti tako stalne i neoborive. Na kraju uvijek ostajemo sa samim sobom, jednom cjelinom koja teži povezivanju sa drugima – i sa samim sobom. Kako ono kažu u filmu „Suicide Club“ („Jisatsu sakuru“): „Are you connected to yourself? If you die, would that connection remain?“

I, naravno, laži. Njima zatrpavamo svoj život, patetično pokušavajući da popunimo šupljine novcem, pićem, ženama, zadovoljstvom. Ali u tom začaranom krugu se krije rješenje i ključ sreće samo najanimalnijih, najprimitivnijih života i svijesti; čovjek jeste životinja, ali društvena, sa nešto ne-tako-prostih potreba. (Hijerarhija motiva.)

 Trebalo bi ovo pročitati… U meni je petnaest tomova, svježe završenih, probudilo toliko emocija, razmišljanja i opservacija – da sam preplavljen istima, i skidam kapu, kapitulirajući pred genijalnošću ovoga stripa. U vremenu kada devedeset odsto svega, pa i nas samih, predstavlja plitko zatrpavanje smećem, prolaznim porivima, onim efemernim i irelevantnim, u svrhu z-a-b-a-v-e, bijega od stvarnih stvari i razmišljanja, u šarenilo pop-lenda i masovne kulture, moramo više nego ikada cijeniti ovakve radove, koji pozivaju na upoznavanje nas samih. Preispitivanje stvarnosti. Iskrenost i trud. Ali, koji se ne stidi da prizna da nekada, sve to može biti uzaludno i unaprijed osuđeno na propast…

Luka Borović

Luka Borović

Ako već niste, pređite na levu stranu i čitajte Lukin blog KOD LEVOG SMETALA. Mozaik strave, užasa i (namjerne?) komedije.

Pročitajte još na blogu

Morbus Gravis

Svetom vlada zaraza koja kod ljudi dovodi do mutacija i pretvara ih u nakaze i čudovišta. Druuna, jedna od malobrojnih koji nisu zaraženi, pokušava da preživi u takvom svetu i nađe lek svom mužu koji nosi virus u sebi.

Pročitajte dalje »

Dilan Dog Obojeni program 9

Nove boje, nova lica Dilan Dog je u svom nastanku poleteo na krilima svoje epohe. Postao je distorzirana slika sveta u trenutku svoga nastanka. Užas u svetu Dilana Doga je

Pročitajte dalje »

KORPA

close