mega888mega888 Petparačke priče - Svet stripa
Petparačke priče

Petparačke priče

Ovih dana velemajstor Rajko Milošević Gera konačno dobija prostora u srpskim medijima (i institucijama “kulture”) što kao strip-autor što kao muzičar, pa je red da se malo podsetimo jednog teksta pisanog za “Politiku” pre više od dve godine.

Nedavno se u medijima, pomalo stidljivo, provukla jedna zanimljiva vest. Jedan naš Srbin sarađuje sa proslavljenim američkim rediteljem Kventinom Tarantinom. Čudna mi čuda, reći će neki. Gotovo svakog dana čujemo kako neki od naših glumaca debituje u Holivudu, kako je nekom od njih za dlaku izmakla uloga u novom Spilbergovom filmu ili kako je imao prilike da zaigra rame uz rame sa Al Paćinom. Onda film izađe i mi vidimo da srpska glumačka vedeta gine odmah posle najavne špice u veoma važnoj roli slučajnog prolaznika na koga naleti trolejbus.

Ne, ovo nije ta priča.

Srpski strip crtač Rajko Milošević Gera zadužen je za realizacijustripa “Đangova osveta” a po scenariju Tarantina lično. Nije to ništa, Gera je pre toga nacrtao i Tarantinove “Osvetnike”. Ne znate ko je Gera? A i zašto biste? U srpskoj kulturnoj javnosti strip je još žigosan kao “jeftinazabava” i “šund literatura”. Ili što bi Gerin scenarista Tarantino rekao “pulp fiction” (petparačke priče). Kada bi se Gera, sa nekoliko tabli svog stripa ispod miške, pojavio kod nadležnih kulturnjaka države Srbije i zatražio, recimo, da mu se napravi izložba, verovatno bi ga ostavili da čeka u nekom hodniku dva-tri sata, onda bi mu sekretar nečijeg sekretara rekao da dođe sledećeg meseca ali da ne očekuje mnogo jer, vele kompetentni, strip nije umetnost.

Upućeni kažu da trenutno za inostrane izdavače radi negde između pedeset i sedamdeset srpskih strip-umetnika. Oni rade za poznate kuće kao što su italijanski„Boneli”, francuski „Kasterman”, „Solei”, „Dargo” i „Glena”, američki „Marvel”, „Dark Hors” i „Di-si komiks”. Zrenjaninac Mirko Čolak trenutno crta Konana, njegovi raniji radovi su Kapetan Amerika i Panišer. Moj zemljak Miodrag Krstić Laci radi seriju o Šerloku Holmsu dok legendarni Bane Kerac ovih dana za „Boneli” realizuje epizodu Zagora, najpopularnijeg strip-junaka na ovim prostorima.

Strip nije samo zabava, kako to mnogi misle, on može da se bavi i veoma ozbiljnim temama. Prošle godine se u Francuskoj pojavio strip o progonu homoseksualaca u nacističkoj Nemačkoj, zasnovan na autentičnim događajima. Njegov crtač je naš čovek, Milorad Vicanović Maza iz Laktaša u Republici Srpskoj. A znate šta u slobodno vreme radi Leonid Pilipović, javnosti poznat kao gitarista benda „Džukele”? Crta istorijske stripove za francuski „Delkur”. Vlada Aleksić iz Šapca crta strip o Napoleonovim ratovima dok je Zoran Janjetov neformalni naslednik čuvenog Mebijusa i velika zvezda u Francuskoj.

Šta su, dakle, svi ovi ljudi? Oni su naši ambasadori u belom svetu. Oni su slika jedne lepe, kreativne, umetničke Srbije. I kakav je njihov status u toj istoj državi? Pa, za njih skoro niko ne zna. Oni žive negde na margini srpske kulture i tamo im je sasvim dobro. Gledaju svoja posla, ne jure za direktorskim i uredničkim foteljama, ne učlanjuju se u stranke, ne žele da budu ambasadori i ministri, ne zanimaju ih budžeti i projekti, ne komentarišu po novinama odluke vlade, crnu hroniku i rezultate fudbalske reprezentacije. Ne prozivaju jedan drugog, ne lobiraju, ne sede u žirijima i ne dele nagrade i stipendije, niti na bilo koji način opterećuju budžet države. Oni su njena besplatna reklama i promocija.

Štaviše, oni svojim angažmanom u ovu našu Srbijicu privlače strane investicije.

Ali, avaj, za razliku od književnika, glumaca ili reditelja, strip umetnici nisu zanimljivi.

Zašto bi, recimo, neko pitao Aleksu Gajića šta misli o rezultatima izbora ili Željka Paheka za koju stranku je glasao? Nikog ne zanima šta jedan strip-crtač misli o učesnicima ,,Farme” i ,,Velikog brata”. Nećete videti stripadžiju kao gosta u ,,Utisku nedelje”. Ti ljudi se ne bave dnevnom politikom i ostalim srpskim rijalitijima. A znate zašto? Zato što su profesionalci. Vredno rade svoj posao i ne žele da gube vreme ni na šta drugo sem na svojuumetnost. Sede, tamo negde u Šapcu, Laktašima, Zrenjaninu i Nišu, nadneti nad svoje crtaće table i Evropi i svetu isporučuju strane i strane vrhunski nacrtanih stripova.
Nameće se logično pitanje. Zašto nismo ponosni na njih kao što smo ponosni na Đokovića ili Kusturicu? Da li će se možda jednog dana desiti nemoguće – da jedan strip crtač dobije nacionalnu penziju? Ili da neka uličica na periferiji dobije njegovo ime?

I da li će neko možda uvideti ogroman potencijal savremenog srpskog stripa i ljudi koji ga stvaraju? Pa da možda jednog dana Srbija ne bude zemlja poznata po raznim negativnim stvarima nego da u Evropi i svetu na pomen imena naše države kažu: ,,Znamo, vi imate mnogo dobre strip-umetnike.”

Izvor: Dnevni list “Politika”
petak, 12.04.2013

Za potrebe teksta korišćene su table iz stripa.
Copyrigt @ R.M. Guera, DC Comics, Vertigo, Quentin Tarantino.
DJANGO UNCHAINED #1 and 2
Written by: Quentin Tarantino.
Art by: R.M. Guera.

Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković je srpski pisac i strip scenarista rođen 1976. godine u Nišu, autor romana Konstantinovo raskršće s kojim je ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i dobio nagrade Miloš Crnjanski i Svetosavski pečat. Roman je prodat u više od 50.000 primeraka, a do sada je preveden na ruski, makedonski i engleski jezik. Autor je istorijskih romana Duge noći i crne zastave, Znamenje anđela i Kainov ožiljak (sa Vladimirom Kecmanovićem), kao i proznih zbirki Leva strana druma, Kiselo & slatko, Low Life i Kišni psi. Angažovan je na pisanju više strip scenarija među kojima i strip-adaptacije romana Konstantinovo raskršće gde je sarađivao sa crtačima Draganom Paunovićem i Aleksom Gajićem. Dramski program Radio Beograda adaptirao je njegovu novelu Lopuže poput nas u radio-dramu. Bio je redovan je saradnik internet magazina za popularnu kulturu PopBoks, a piše i za Politiku, Urban Bug, Večernje novosti, Nacionalnu reviju Srbija, Vodič za život... Aktivno vodi svoj blog KISELO&SLATKO.

Pročitajte još na blogu

O repovima mačka Frica

Robert Kramb je tu negde oko sedamdesete. Lice mu je vidljivo starije nego u dokumentarcu Terija Zvigofa, ali duh mu je mlad i vrcav. Brzo misli i uvek traži potvrdu

Pročitajte dalje »

Jedna noć i dve želje

Strip – Baru – Kitaja bluz:Kroz svoj autorski prvenac, sada već proslavljeni i nagrađivani strip, autor niže sećanja i želje sa dočeka nove godine iz vremena kada je bio osamnaestogodišnjak. Tri

Pročitajte dalje »
mega888