Jisatsu Sakuru – užasi modernog Japana

Jisatsu Sakuru – užasi modernog Japana

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email
Share on pinterest

Moram reći da je „Suicide Club“ nešto slabiji film nego što sam očekivao, podstaknut fenomenalnom manga-adaptacijom Usamarua Furuje: no, ispostavilo se da je zaplet potpuno drugačiji, bolje rečeno, sagledat iz fundamentalno drugačije perspektive. Što samo po sebi ne bi bilo problem, da nema drugih falinki i neuspjeha filma, koje ću probati da obrazložim.

Počinje izuzetno potresnom scenom samoubistva 54 srednjoškolke koje se bukvalno bace pod japanski brzi voz, uz očekivano krvave rezultate – i, u internet-recenzijama filma, manje pažljivi pisci se zalijepe za ovu scenu i ostatak filma pokriju copy-paste frazama tipa „mračni uvid u probleme modernog japanskog društva“, „jezivo i melanholično“, i slično, et cetera. Ali stvari nisu tako jednostavne; niti je svaki hororac iz Japana „suvo zlato“.

Kao prvo – samoubistvo nije nimalo lagana tema, i svakako da film ne uspijeva da psihološki uvjerljivo prikaže razloge za tako drastičan čin (inače, moja Pljevlja su prva u čitavoj CG, možda i Jugoslaviji, po stopi samoubistava, vjerovali ili ne). Zaboga, ljudi, pa čak ni ta amoralna, razmažena omladina se ne odriče života tek tako, u naletu jednog hira, praktično crnohumornoj igri; moraju postojati daleko dublji razlozi, psihička oboljenja ili stalan, intenzivan duševni bol koji nesrećnika gura u smjeru najcrnjeg „rješenja“. Frojd u svom radu „Razmišljanja o smrti i ratu“ iznosi tvrdnju da svako od nas, na jednom dubljem, potisnutom, nesvjesnom, da, nivou – zapravo vjeruje u svoju besmrtnost (stoga mnogi slučajevi sumanuto hrabrog „ratnog herojstva“). Id ne može da pojmi zamisao sopstvenog kraja ili ne-postojanja, svako od nas, kada se  sve ogoli, neizbježno vjeruje u svoje vječno trajanje, slijepo, nagonski, iracionalno. Većina samoubistava ne uspije – zato što izvršilac ne želi da umre; plitko isječene vene, nedovoljan broj tableta za spavanje i ostalo su zapravo samo svojevrsni signal, krik za pomoću i razumijevanjem. Zaboga, jedan prijatelj moje porodice je, kako da kažem, nazvao rodbinu, rekao im gdje se nalazi, a zatim skočio u jezero ne bi li se udavio! Da, „pokušaji“ samoubistva.

Dakle, realističan prikaz psihičkih problema ne drži vodu, nikako. Zapravo, ja bih rekao da je atmosfera krajnje otuđenosti, duboke melanholije i nebitnosti granice život-smrt, koja se prelazi u jednom treptaju oka, zapravo Sonov način da prikaže… specifičnu Apokalipsu, gubitak suštine i zdravog jezgra japanskog društva. Osjećaj koji stičemo svakako podsjeća na „poslednje dane starog svijeta“ – propraćen jeftinom pop-muzičicom tinejdž grupe (!), brutalnom ciničnošću oslikavajući moralno-duhovnu prazninu novog doba koje ne donosi ništa, uprkos jeftino-šljašteće-veseloj površini dešavanja i estetike. Likovi su niz izgubljenih, fragmentiranih pojedinaca, nesposobnih za samostalan život, da budu istinske ličnosti, ono samouvjereno Ja, i stoga, u nedostatku unutrašnje snage i svjesti o sebi („are you connected to yourself?“, kaže mali creepy balavac, mnogo puta), okreću se karikaturi „kolektivnog duha“. Karikaturi, koja prave veze solidarnosti i razumijevanja (rijetke, ali ipak!), zamijenjuje fizičkim bolom i smrću – jedinim stvarima koje mogu da nadraže otupjeli perceptivni aparat „homo digitalusa“, he-he. Samo neko ko se osjeća gostom u „rođenoj koži“ i dalekim posmatračem sive svakodnevnice – može imati onako malo uvažavanja za svoj, a kamoli za živote drugih.

No, nije sve tako „ružičasto“ i čvrsto formulisano, avaj. Ja sam na jedvite jade napabirčio ovu poentu iz nekih utisaka tokom gledanja i napomena drugih gledaoca – jer sam film, mlako, konfuzno i nejasno ističe svoje namjere, i naprosto se gubi. Takođe, u njemu imamo dva prava narativna slijepa crijeva – segment u bolnici i sekta manijaka željnih senzacionalizma, koje nude par umjereno strašnih trenutaka, ali su suvišni i čine film previše dugim. Da je skraćen, mislim da bi još jače uticao na gledaoca. Zatim… nedostatak pravog moralnog oslonca, i nedovoljno jasna osuda „zla“. Stvari su previše relativizovane. Ja nisam moralizator, i ne volim takve tipove ličnosti, naročito njihove tirade – no ovdje se na momente ide u drugu krajnost, to jest u povlađivanje amoralizmu „negativaca“ i umobolnoj filozofiji koja propagira samoubistvo kao način povezivanja sa drugim ljudima, prelaženje one provalije subjektivnog između dva jedinstvena bića. Potpuno pogrešno.

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni istorijski kontekst samoubistva u istoriji Japana – kao načina da se očuva čast, bolje rečeno jedan odveć skupo plaćen privid časti. No nije li to samo još jedan znak dezintegrisanja nekadašnjih društvenih pojava u hladno, klasične ljudskosti lišeno lice svakodnevnice: od lične žrtve kao simbola očaja/protesta/izvinjenja (samo-kažnjavanje), do odbacivanja života omladine koje se ni ne pretvara da ima bilo kakav viši smisao, već juriša pravo u ralje praznine?

Za kraj… ovo je neobičan film, i svakako mnogo suptilniji od dobrog dijela „BU!“ hororaca. Moje oštre riječi ne znače da u njemu nema nekih genijalnih momenata, ili prave umjetničke vrijednosti – samo da je cjelina, suma summarum, problematična po mnogo čemu. No, nema monstruma, paralelnih dimenzija, duhova, i ostale galerije užasa… samo zeitgeist.

Luka Borović

Luka Borović

Ako već niste, pređite na levu stranu i čitajte Lukin blog KOD LEVOG SMETALA. Mozaik strave, užasa i (namjerne?) komedije.

Pročitajte još na blogu

Velika moć malog Šninkela

Na svetu zvanom Daar, vekovima besni borba između armija troje besmrtnika, a najgore u toj zbrci, po prirodi stvari prolaze najslabiji – simpatična, patuljasta stvorenja, Šninkeli. Ali nakon jedne od

Pročitajte dalje »

Teozofija u bajci

Strip – Rabinov mačakRemek-delo novog francuskog talasa koji kroz inovativnu naraciju donosi pregršt teoloških, egzistencijalnih I moralnih pitanja, poneki odgovor i dosta vedrine iz ugla jednog mačkaStrip je neuhvatljiva i

Pročitajte dalje »

KORPA

close